ŽELJA ZA USPJEHOM

Ne cudi što sve troje aktualnih olimpijaca Afganistana dolazi iz borilackih sportova. Za London se pripremaju taekwondaši Rohullah Nikpai (24) i Nesar Ahmad Bahawi (25) te 17 godina stara bokserka Sadaf Rahimi, a svi su rodeni za vrijeme rata koji još traje. Hronicna nesigurnost i neimaština tjeraju ih na treniranje u spartanskim uslovima, uz minimalnu financijsku pomoc i smrzavanje u ruševnim sportskim centrima za najhladnije zime u zadnjih 30 godina.

Sadaf Rahimi sa dvije sestre i ostatkom ženskog bokserskog tima trenira na stadionu Ghazi, na kom su islamski ekstremisti svojevremeno javno kamenovali žene na smrt pod optužbom za preljub. Talibani su ženama branili obrazovanje, bavljenje sportom i brojnim poslovima, a sada se budi strah da bi se mogli vratiti na vlast kad se NATO, predvoden Amerikancima, povuce iz zemlje. Trener Mohammad Saber Sharifi, bivši profesionalni bokser i advokat za ljudska prava žena, kaže da se Rahimi riješila briga oko olimpijskih kvalifikacija jer je vec dobila pozivnicu, pa ce je uskoro uputiti u London na završne pripreme za Olimpijadu na kojoj ženski boks ima svoju premijeru.

U jednako jadnim uslovima na drugoj strani Kabula treniraju taekwondaši Nikpai i Bahawi, odjeveni u štitnike za tijelo od neprobojnog materijala. Iako su olimpijske plasmane obojica osigurali na kvalifikacijama, iako je Nikpai na Olimpijadi u Pekingu osvojio broncu, ni oni se ne hvale podrškom: nemaju prihvatljivo mjesto za trening, nemaju opremu, nemaju cak ni normalan prijevoz, ni struju, a dobivaju stipendiju od 10 do 14 dolara. Treninge im vode domaci trener Bashir Taraki i Korejanac Min Sin-hak.

Iako ce Nikpai reci kako se ni u cemu ne mogu mjeriti sa svijetom, po povratku iz Pekinga on je docekan kao heroj, a od predsjednika države je dobio novcanu nagradu, stan i auto. U nacionalnom olimpijskom odboru racunaju da bi i to moralo potaknuti druge sportiste na plasman u London:"Poharani smo ratom, naši se sportisti suocavaju s ekonomskim i sigurnosnim problemima, ali smo gladni medalja."

Priča o prosjaku

Dva siromaha hodaše po Carigradu. Jedan vikaše: - Pomozi, Bože! A drugi: - Pomozi, care! Caru, slušajući ovog drugog siromaha, dosadi, te naumi ga obogatiti. Zato ga pozva k sebi, pa mu dade hljeb u kome su bili dukati, te reče: - Ne viči više po čaršiji, idi kući i budi sretan! Siromah, ne znajući šta je u hljebu, krenu kući. Na putu sretne onog drugog siromaha i pripovijedi mu sve što se s njim zbilo, te još ponudi ovog drugog da mu proda hljeb, pošto je bio težak, a njemu se činilo da nije dovoljno pečen. Siromah koji je vazda vikao „Pomozi, Bože“ prihvati ponudu i dade mu za hljeb nekoliko dinara što je imao kod sebe. Kad dođe kući, zareže hljeb i na veliko čudo iz njega ispade gomila dukata, te od toga dana prestade prositi. Siromah koji je vikao „Pomozi, care“ prinuđen bi i dalje prositi. Kad to car spazi, dozva ga k sebi i cijelu stvar ispita. Kad je sve saznao, reče: -Ne koristi ti više vikati pomozi care. Bog sreću dijeli!

Pripremio: Semir Pilav

Izvor: internet

Priča o jednom magarcu

Jednog je dana seljakov magarac pao u bunar.
Životinja je satima sažaljivo plakala dok je seljak pokušavao dokućiti šta će učiniti. Napokon je odlućio da - budući da je životinja stara a bunar ionako treba prekriti - nije vrijedno truda spašavati magarca.

Pozvao je sve susjede da mu pomognu. Svi su zgrabili lopate i počeli nabacivati smeće u bunar. Na početku je magarac shvatio šta se događa i počeo očajnićki plakati. Tada se na opšte čuđenje primirio.

Nakon nekog vremena seljak je napokon pogledao u bunar. Bio je zapanjen onim što je vidio. Sa svakom lopatom smeća koje je pogodilo njegova leća, magarac je radio nesto zadivljujuće. Otesao bi leđa i popeo se jedan nivo više. Kako su seljak i susjedi nastavili ubacivati smeće na životinju, ona bi ga otresla i popela se na više. Uskoro, svi su zadivljeno posmatrali magarca koji je zakoračio preko ivice i sretno iskoćio!

Život na nas istresa smeće, razne vrste prljavštine. Magarac nam je pokazao trik - otreseš se i popneš se preko toga za jedan nivo više.

A sada...

Magarac se kasnije vratio, i ugrizao seljaka koji ga je htio zakopati. Posjekotina od ugriza se inficirala i s vremenom je seljak umro u agoniji od sepse. Zakopali su ga u bunaru.

Zaključak:

Život na nas istresa smeće, razne vrste prljavštine. Magarac nam je pokazao trik - otreseš se i popneš se preko toga za jedan nivo više.

Kada uradiš nešto loše i pokušaš sačuvati svoju "pozadinu", to se uvijek vrati i ugrize te.

Pripremio: Eldin Horman

Izvor: internet

Dva grada

Približavajući se jednom velikom gradu, putnik upita staricu koja je sjedila kraj puta:

- Kakvi su ljudi u ovom gradu?

- Kakvi su bili u mestu iz koga si došao? uzvrati starica

- Užasni, odgovori putnik. - Zli, nepouzdani, antipatični.

- Ah, reče starica - iste takve ćeš naći i u gradu koji je pred tobom.

Tek što je prvi putnik otišao, neki drugi se zaustavi pred njom i takođe zapita kakvi su ljudi u gradu. A starica ponovo upita kakvi su bili u mjestu iz koga dolazi.

- Bili su divni ljudi: pošteni, vrijedni i velikodušni. Žao mi je bilo kad sam morao da krenem, reče drugi putnik.

Mudra starica mu odgovori:

- Iste takve ćeš naći i u gradu koji je pred tobom.

Pouka: svijet je onakav kakvim ga gledamo....

Pripremio: Eldin Horman

Izvor: internet

Orao

Jedan čovjek našao je orlovsko jaje i stavio ga pod kokošku.
Orlić se izlegao kad i pilići i odrastao je sa njima.
Čitavog života orao je radio isto što i kokoške u dvorištu, misleći da je jedan od njih. Kljucao je naokolo u potrazi za bubama i glistama, kokodakao je i lepršao krilima, uzdižući se koji pedalj iznad tla.
Prošle su godine i orao je ostario.
Jednog dana ugledao je u visini, na vedrom nebu, čudesnu pticu moćnih raširenih krila, kako lebdi na vjetru.
Stari orao je zapanjeno gledao uvis. "Šta je to?" pitao je.
"To je orao, kralj ptica", rekla mu je jedna kokoš. "On pripada nebu, dok mi, kokoši, pripadamo zemlji."
I tako je orao umro među kokošima, neznajući ko je.

Zaključak:

"Nesjvestan život nije vrijedan da bude proživljen. Kada odbacite svoje iluzije i postanete svjesni sebe i svijeta oko vas, otkrićete svu ljepotu života na Zemlji."

Pripremio: Eldin Horman

Izvor: internet

Priča o ekserima

Bio jedan mali diječak koji je imao lošu narav.
Otac mu je dao vreću punu eksera i rekao da svaki put kada pobjesni i izgubi kontolu nad sobom, ukuca jedan ekser u ogradu.

Prvoga dana diječak je ukucao 37 eksera. Tokom slijedećih nekoliko mjeseci on je naučio kontrolisati svoj bijes, i broj zakucanih eksera se smanjivao. Otkrio je da je lakše kontrolisati narav nego zakucavati eksere u ogradu.

Napokon je osvanuo dan u kome diječak nije zakucao niti i jedan ekser. Otišao je ocu i rekao mu kako tog dana nije nikada pobjesnio. Otac mu je tada odgovorio:

- Svakog dana kada uspiješ kontrolisati svoje ponašanje, iz ograde izvadi po jedan ekser.

Dani su prolazili i jednog dana diječak je rekao ocu da je izvdio sve eksere. Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde. Tada mu je rekao:

- Dobro si to uradio sine moj ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda više nikada neće biti ista. Kada u ljutnji kažeš neke stvari one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi.
Ako čovjeka ubodeš nožem poslje toga nije važno koliko puta kažeš da ti je žao, jer rane ostaju.
Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizička, čak i više! Prijatelji su vrlo vrijedan dragulj, oni čine da se smješiš, ohrabuju te da uspiješ u nećemu, oni su spremni da te saslušaju, da podjele tvoju bol, imaju lijepih riječi za tebe i uvijek im je srce otvoreno. Zato pazi da ih ne povrijediš!

Pripremio: Eldin Horman

Izvor: internet