Tamara Pradegan (5. DAN), generalni sekretar i trener taekwondo kluba Jastreb (Hrvatska)

Možete li nam se ukratko predstaviti, odakle dolazite, Vaš klub?

Hrvatska, taekwondo klub Jastreb, i evo vec jedno 17 -18 godina u ovom sportu. Zovem se Tamara Pradegan i nositelj sam crnog pojasa 5 dan.

Možete li nam reci nešto o Vašoj taekwondo biografiji, kada ste poceli trenirat, itd?

Ja sam ustvari sa poprilicnim godinama na ledima. Rodena sam 1969 godine, i borilackim sportom sam se pocela bavit sa 10 godina. Danas sam glavni tajnik i trener taekwondo kluba Jastreb, vodeceg kluba u državi koji okuplja 400 clanova a izmedu ostalog ovogodišnji smo seniorski i kadetski prvaci države u selekciji mladih kadeta.

Pored taekwondoa kojim aktivnostima se još bavite?  

Ja sam profesionalno u taekwondo sportu, i profesionalno vodim ovaj klub. I u životu se 24 sata bavim taekwondom, sto možda i nije dobro jer ide na uštrb privatnog života, a sa druge strane protiv nekih stvari se u životu možete boriti a protiv drugih ne, a kada je u pitanj taekwondo ja sam tu preslaba.

Šta mislite o taekwondou kao olimpijskomm borilackom sportu?  

Mislim da je to definitivno sport buducnosti za mlade i djecu koja startaju na nekakav put života i covjecnosti, jer nigdje se ne može covjek tako kvalitetno izgradit kao što se može izgraditi u jednom individulanom sportu gdje raste kao jedinka. U timskom sportu, kao što su nogomet, košarka itd vas uvijek može izvuci neko drugi, i može Vam pomoci i pružiti sa strane pomoc a u taekwondou i borilackom sportu kada udete na taj tatami, unatoc tome što imate trenera koji Vam je podrška, publiku, vi ste unutra sami i morate dati sve od sebe. Mislim da za jednog mladog covjeka nema boljeg puta nego razvijati se kao jedna jaka i eminentna osoba u borilackom sportu, a sa druge strane ako se gleda nekakva perspektiva i opstanak u taekwondou to još skupa u svim zemljama, svi zajedno moramo poraditi i povuci jer to ne može biti put profesionalizma. Nažalost danas covjek od taekwondoa ne mže živjeti, osim u Turskoj, Iranu u zemljama koje imaju taekwondo kao jedan profesionalni sport gdje kao jedan prvak države ili svjetski nositelj možete zaista dobiti nekakv život dostojan covjeka i riješiti svoju egzistenciju. Kod nas, nažalost to nije slucaj...

Po Vašem mišljenju zašto je taekwondo olimpijski sport za razliku od nekih drugih sportova koji to nisu, šta ga odvaja od tih sportova?

Ja moram priznati da u smo sretni što je Un Yong Kim u odredenom trenutku bio predsjednik. O tom covjeku se pricalo sa plusom i sa minusom ali ne možemo sporiti da je bio jedan od vodecih ljudi u Medunarodnom olimpijskom odboru, što je taekwondo s takvom jednom osobom, koja je u to vrijeme bila tako jaka, provuklo u te olimpijske vode. Definitivno vrhunski sport i vrhunska politika i ako imate jednu tako jaku osobu kakav je on bio svojevremeno, definitivno je to prije svega uvuklo taekwondo u olimpijsku porodicu sportova. Naravno onda kad dobijete olimpijski status sve skupa se umasovi na nacin da onda i mladi, i djeca i roditelji svi grizu i sve žele uci unutra zato što je olimpijski sport.

Koji su po Vašem mišljenju nedostatci a koje prednosti ovog sporta, i da li bi Vi nešto mijenjali?

U svakom slucaju da. Manje politike i manje bavljenja sa onim što ljudima piše na ledima. Ovaj sport je veoma okrutan sport, u kojem je zapravo legalizirano ubojstvo. Ja sam osobno gledala na US-openu covjeka koji je u borbi pao mrtav, što znaci da je velika odgovornost na nama trenerima koji ljude spremamo i puštamo u borbu. Ono što bi definitivno mijenjala jeste da se pocnu poštivati ti ljudi, ti treneri koji stvaraju, pogotovo ti borci koji su unutra u borbi, da se ljudi vode prema zaslugama, prema svojim državnim, evropskim i svjetskim odlicjima. Teško cemo pravdu uvesti u sport bez politike, ali kada je vec u pitanju takav sport gdje je zapravo borba i knock out sistem, mislim da bi tu trebalo pogledati na zasluge tih djevojaka i momaka koji su zapravo u tom sportu i pustiti one najbolje da predstavljaju državu na najeminentnijim natjecanjima. Tu dok god bude sudaca i ljudskog faktora ce biti jako teško. Elektronika i elektronski oklopi pokazali su nam da nisu najbolje rješenje jer još nisu našli idealno rješenje za registraciju boda i to je veliki problem, ali dok god ljudski faktor bude tu, jako ce teško biti govorit o realnosti jer kada je sudac iz odredenog kluba onda ce te jako teško dobiti neutralne ljude. Možda bi rješenje recimo bilo kad su borbe u BiH da dolaze hrvatski sudci a kad su u Hrvatskoj da dolaze bosanski, slovenski, austrijski. Ali to bi to onda povecalo troškove što bi isto bio veliki problem za organizaciju.

Šta je to dobro što Vam je taekwondo podario?  

Osobno mislim da sam stasala u osobu kojoj ni najveci poraz u životu ne mode predstavljati nikakav problem. Kada padnete na dno, dobijate jednu motivaciju da se dižete, da se dokažete i sebi i drugima i da Vas zapravo ništa u životu ne može pokolebati i baciti na koljena. To je jedno samopuzdanje, jedna samokontrola i vjecna borba za više, bolje i dalje.

Koliko je ovaj sport medijski zastupljen i šta bi trebalo uraditi da bi se on umasovio?

Medijski zastupljen još uvijek je slabo a da bi postao popularniji trebalo bi ukljuciti puno više ljudi u jednu medijsku kampanju, puno više ljudi koji bi željeli osim svojih vlastitih interesa, unutra unijeti ljubavi i duha za ovaj sport i mislim da bi trebalo poraditi na odredenim finansijskim ulaganjima u odredene medijske kampanje, što mi naravno ne cinimo, i to sve se svodi na ko koga poznaje, uspije gurnuti nekakav clanak unutra. Trebalo bi žrtvovati odredena finansijska sredstava i isto tako poraditi na toj medijskoj kampanji.

Kako vidite buducnost ovog sporta u vašoj zemlji i šire, tj. na svjetskom nivou?

Ne vidim je baš u prevelikoj perspektivi i svjetlu, jer svjesno se uništavaju i guše odredeni klubovi, koji ne djeluju politicki pozitivno. Ne ukljucuju se ljudi u reprezentaciju Hrvatske prema zaslugama, nego prema svojoj podobnosti, a to je katastrofa za predstavljanje zemlje na najeminentnijim natjecanjima iz razloga što samim tim nece doci uspjeh nego ce doci slucajan uspjeh ponekad i mislim da bi ljudi vec jednom trebali shvatiti da svi mi ispred svojih nekakvih stajališta vidimo i volimo taekwondo i vidimo njegov boljitak u tome da svi skupa sjednemo za sto, da budemo jedno, da se pocnemo boriti sa svojim argumentima za svoje stavove i da se u konacnici poštivaju rezultati i ta nekako vjecna borba i ljubav za taekwondo...

Kako biste opisali jednog kvalitetnog sudiju i uspješnog trenera?

Sudija bi trebao provesti svoj cijeli život u taekwondou, znati šta znaci znojiti se u dvorani, šta znaci stvarati medalju, doživjeti nepravdu i znati nastaviti iza te nepravde dalje od nule. Svaki taj sudac je trebao barem u djelu svog života biti ukljucen kao natjecatelj, možda kao trener, da onda zna šta znaci stvarati jednog takvog covjeka i ginuti sa njim, jer na kraju krajeva i sama sam sudac prve klase u ovoj državi ali kada sam se pocela baviti trenerskim radom shvatila sam da ne mogu na dva puta i na jedan i na drugi, jer ako sam se odlucila na trenerske vode teško cu biti realan sudac jer emotivno proživljavate svu tu djecu i sve natjecatelje. Prema tome to mora biti educirana, intaligentna osoba i morala bi biti cijepljena protiv emocije što je nama ljudima jako teško u životu jer jako teško možemo odvajati svoju privatnost od realnosti, od onog što bi trebali biti.

Šta savjetujete jednom mladom taekwondo sportisti?

Puno, puno snage prije svega, jer kad ulazi u taekwondo mora imati veliku volju i mora biti, kao što se kaže otporan na metke. Morati ce i za najgori i najteži put nepravde imati snage i njega prožvakati i preci preko toga, trebati ce jako puno odreci se privatnog života i onog što mladog covjeka u odredenim životnim fazama cini sretnim. Znaci nekakvih izlazaka, djevojaka ili deckih i nekakvih poroka današnjice kao što su nikotin, alkohol...Puno toga ce se morati odreci za vrhunski uspjeh u sportu. Svi mi mislimo ono ma nece mi jedna cigareta, nece mi jedna caša alkohola ništa, sutra je novi dan pa cu po starom. Treba jako puno odricanja, jer izmedu vrhunskog natjecatelja, jednog Yusufa i jednog Lopeza jako je mala granica koji je od njih dvoje bolji. Tu je stvarno trenutak i nacin života jako bitan. Trebati ce jako puno toga se odreci taj sportaš da bi uspio, a ako mu postane cilj vrhunski taekwondo onda ce morati na tom putu sve ostaviti i vidjeti samo taekwondo i sport.

Koje su osobine uspješnog trenera po Vama?

Prije svega to mora biti jaka osoba i osoba koja nece kako sada ja u ovom trenutku govorim sa ogorcenjem na neke stvari to prenositi na natjecatelje. Ja sam dugo godina griješila kao trener i politiku sam prenosila na djecu i to im je smetalo na putu ostvarenja sna o taekwondou. Znaci jedan kavalitetan trener, prije svega morao je nekad biti borac i morao je isto tako osjetiti krv, znoj, suze na tatamiju i u dvorani. U svakom slucaju morati ce biti djelimicno ispolitiziran jer nece moci opstati u ovom vremenu i medu ovim ljudima koji upravljaju taekwondom u svakoj zemlji ocito, jer je svaki sport obojen i politicki a sa trece strane morati ce živjeti i saživjeti sa tim sportašima, morati ce se prilagoditi i njihovim godinama i njihovom nacinu života na odredeni nacin i biti im jako blizak, prije svega prijatelj da bi mogao shvatiti ono što stvara na tom putu ostvarenja tog nekakvog njihovog životnog sna. Prema tome morati ce im strašno biti blizak, i prijatelj ali i autoritet da bi mogao ostvariti to zlato, to srebro, tu borncu na nekakvom životnom nivou.

Koliko poznajete majstora Dileka kao trener i kao takmicara i šta mislite o njemu?

Ja sam gospodina upoznala na par zadnjih natjecanja u BiH gdje smo vidjeli da ima zaista kvalitetan podmladak i kvalitetne natjecatelje koje vodi i klub koji stvara. U svakom slucaju covjek koji dode iz inozemstva na naše podrucje, na naš Balkan stvarati rezultate i boriti se u ovom nekakvom miljeu ljudi i na ovom okrutnom podrucju gdje do nedavno su bili ratovi i gdje zapravo nemamo šta ponuditi covjeku koji dolazi iz puno kvalitetnije i dobrostojece zemlje treba se pokloniti i pružiti ruku. Najcešce takvi ljudi kako u Vašoj tako i u našoj sredini nailaze na nerazumjevanje onih koje tamo susrecu jer teško je prihvatiti stranca u tom okruženju kao sebi ravnog pogotovo kada donese sa sobom more medalja ili uspjeha iz vlastite zemlje, onda je osuden odmah na jako, jako težak put. Ono što se dalo vidjeti na tatamiju, ono što dijete pokaže zasigurno ne može biti proizvod tog djeteta nego onoga koga je stvarao godinama. Vidjeli smo kavalitetne borce i vidjeli smo kvalitetne ljude tamo. Vidjeli smo jednog trenera koj nikada nije prenosio na onaj jedan nekulturan i nelogican nacin i svoje nekakve boli i ono što je proživljavao nepravdu na tu djecu, nego se uvijek korektno i sa porazom i uspjehom znao nositi, pokloniti se, pružiti ruku i onda kad nije bilo korektno i kada je bio oštecen u borbi.  

Koje su po Vama vodece nacije u taekwondou?

Ja cu se uvijek pokloniti žaru i ljubavi prema taekwondou koja se vidi kod Iranaca kao vodece svjetske sile u muškom taekwondou, zatim Turskoj u svakom slucaju a nakon toga sad vidimo Azerbejdžan u velikom probijanju i naravno domovini taekwondoa, Koreancima koji su cesto obojeni politikom ali unatoc tome mora se priznati da se vidi da se radi o jednom sistemskom taekwondou koji je od pocetka života kod tog malog Koreanca usaden u njegovu dušu i tijelo.

Šta za Vas predstavlja rijec Do u životu, konkretno u primjeni?

Pa definitivno ono što znaci, jedno umijece ili put. Kada ste se odlucili baviti taekwondom onda ste ušli u jedan poseban nacin života koji njegujete i koji želite zapravo dati nekom drugom i nešto što želite prenijeti na nekog drugog. Umijece ili put, nacin života, borbe i odgoja tog mladog covjeka u tom taekwondou u kojem stasa, bori se i raste...

Koji udarac Vam je najdraži i da izvodite i da gledate?

Kada sam bila natjecatelj sklona sam bila neryu jer to je bio jedan od najatraktivnijh udaraca ako je uspio u borbi. Medutim, danas kada spremam ljude u ovom sistemu natjcanja u kojem je zapravo taj bandal chagi ili kružni udarac, udarac koji zapravo rješava sve. Kružni udarac je taj koji ce danas riješiti vecinu borbi. Ako imate dugu nogu i predispozicije za taekwondo onda ste najsigurnije covjek osjeca sa kružnim udarcem, jer u svakoj vrtnji je sklon bilo kakvom knock outu. Svaka vrtnja i okret su nesigurni a da bi se mogli okrenuti i brzo izvesti udarac morate biti extremni talent. Onda se vecina ljudi oslanja na taj kružni udarac ali licno mislim da nam je on unakazio taekwondo sport i da je taj kružni udarac toliko vec postao monoton i dosadan da svi cekaju taj kružni tri korak ili kružni u kontri. Sveo nam se taekwondo na jedan udarac. Dwit chagi je strašno lijep udarac ako se pravilno izvede u borbi, ali nažalost i veliki rizik jer ako ga pravilno ne izvedete vrlo cesto ste skloni knock outu.

 

Tekst obradila: Arma Muharemović