majstor Nikola Pečko

Kada govorimo o taekwondo-u na prostorima bivse Jugoslavije s pravom možemo reći da imamo priliku razgovarati. sa ocem taekwondo-a. Molim Vas predstavite se malo detaljnije...

Ja sam Nikola Pecko, akademski slikar, specijalista iz monumentalne plastike.U taekwondo-u sam  sluzbeno od 1968 godine, a i ranije, uključujući prije toga karate i judo, od 1960 godine. Dakle 45 godina djelovanja u borbenom umijeću.

Možete li nam reći nešto detaljnije o Vašoj taekwondo biografiji, ostale neke detalje koje bi mogli da zaniimaju naše slušaoce?

Pa nema tu neke velike mudrosti i tajne, jednostavno od 1968 godine prisutan sam na svim stručnim seminarima koji su se održali, osnivač sam i Hrvatsko i Zagrebačkog saveza, bio sam stručni voditelj ekipe koja je išla na prvu Olimpijadu 1988. godine. Sada sam više orjentisan na vlastiti taekwonodo klub,u centru Zagreba, Anteglavić. Malo sam smirio situaciju.( smijeh)

Naše slušaoce zanima, kad je u pitanju taekwondo tehnika, koji je to udarac, potez koji ste najviše voljeli da izvodite i koji Vam se najviše sviđa ?

Ja sam bio na neki način poznat po bočnom udarcu ili kako Koreanci kažu yob-chagi i sa zemlje i u skoku. Bio sam poznat kao skakač. Na Svjetskom prvenstvu na kojem sa sudjelovao 1975 godine, i ako vi znate da je riskantno primjenjivati udarce u skoku, uglavnom bio sam leteći natjecatelj. Kasnije se tehnika jako doradila pa su svi mogući  udarci od kružnog-dolyo chagi, ili stražnjeg kružnog, leteći, sve se to danas upotrebljava jer je taekwondo jako razvijen. Ja sam odmah od početka nastojao ući u natjecanja kroz borbu, jer je bilo potrebno znati se orjentirati u ono vrijeme, nije se znalo koja će federacija isplivati naprijed. Mi smo se ispravno odjelili prema Svjetskoj ˙(WTF) federaciji i već dugo vremena postižemo zapažene razulatate na tom natjecanju. Nastojati ćemo odgojiti trenerski kadar. Moja oba sina su treneri. Bili su svojevremeno natjecatelji i prvaci u bivšoj Jugoslaviji. Danas su 6.DANOVI, i među prvim tehničkim su sudcima. Sad puno pažnje posvećujem formama ili kako se to kaže na koreanski - poomse i mislim da je budućnost taekwondo natjecanja jednako u tim tehničkim kao i u borbenim, jer za borbana natjecanja, što taekwondo ide više naprijed, da bi se postigla medalja potrebna je izuzetna prethodna kondicija i razgibanosti, i svi psihofizički faktori kiji utiču na to. Dakle vrlo je teško ako imaš u kategoriji 40 natjecatelja postati prvak. U formama se lakše podnese ako nisi prvak, jer se boduje, pa dobijaš ocjenu kao u gimnastici ili u skijanju i ako si osmi opet znas gdje ti je mjesto. U borbama u kup sistemu možeš u prvom kolu ispast od najboljeg i onda si među posljednim a možda da ga nisi imao u prvom kolu bio bi drugi. Vrlo je relativna pobjeda. Ovdje je to regulirano bodovima.

Meni je također zadovoljstvo da razgovaram sa majstorom taekwondoa i majstorom karatea. Molim Vas možete li mi reći šta je to što odvaja taekwondo od karatea? Šta je to što daje prednost ovom sportu u odnosu na druge, jer i Vi ste se sami opredijelili za taekwondo?

Da ja ću spomenuti još i judo, jer u bivšoj Jugoslaviji on se prvo razvio. Bio je prilično razvijen i u Beogradu i u Zagrebu i u Sarajevu i bilo je dobrih judaša. Ali onda i uz judo klubove se radila i jiu jitsa, i radili su se i tzv. ateni vaza ili udarci, kako ih zovu judaši. Iz tih ateni vaza i onih koji su se voljeli time baviti nastao je kasnije karate kojeg su prvo lansirali Japanci. Medutim karate se brzo rascjepkao na više stilova i nisu bili dobro organizirani. U to vrijeme pojavili su se Koreanci sa taekwnodom, a tada su bili poznati i Bruce Lee filmovi koji je osim kung fu-a koristio i taekwondo tehniku. Isto tako Oyama, japanski je radio taekwondo tehniku. U samoj tehnici možda ne bi bilo toliko velike razlike, osim što su udarci taekwondoa, prodorniji, uvijek imaoju svoj fokus. U karateu, pogotovo dok je još bio bez kontaktni, fokus nije precizno određen, borbe su ovisile o mišljenju sudaca, da li oni misle da je to bio udarac il  ne. Taekwondo se odmah orjentirao na knock out sistem gdje se odmah vidi što jeste a što nije. A ako nije knock out, vide se i čuje šta je efektniji udarac. Mislim da je glavna stvar bila u tome da taekwondo uđe u Olimpijadu a ne neki drugi sport zbog toga što je bodovanje bilo egzaktnije. Teško je uzeti u Olimpijadu nešto što poput umjetničkog klizanja ovisi samo o ocjeni sudaca, pogotovo kada se radi o borilačkom sportu. Vi to možete u baletu kada bodujete umjetnički dojam, ali u borličkom sportu, za široku publiku najprepoznatljiviji je knock out.

Možete li nam reći nešto o historiji taekwondoa. Mi koji se bavimo taekwondom najviše bi voljeli da je to najstariji borilački sport. Da li to može biti tačno?

Taekwondo kojeg mi danas vježbamo je najmlađi borilači sport, a ne najstariji. Ali ako idemo u neke korijene, prije 2000 godina, u koreanskim grobnicama pronađeni su crteži, tragovi... Onda se nije zvao taekwondo, zvao se tekyon. To su ustvari bile škole od kojih su neke više prakticirale nožne udarce, dok su ove druge su više prakticirale nešto drugo. Taekwondo je bio na privatnoj osnovi majstora koji su se time bavili i stvarali generacije svojih učenika. Iako i danas postoje razne taekwondo škole, u početku ih nabraraju u tri osnovne pa onda u pet pa u devet, ali uglavnom kada se čačka po prošlosti, sve te glavne škole su se 1966 godine ujednile u jednu i od onda  se u Korei vježba moderni taekwondo pod tim imenom.
Onda se taekwondo podijelio u dvije federacije tzv. Internacionalu taekwondo federaciju (ITF) i Svjetsku taekwondo federaciju (WTF). Ova internacionala je danas  zakržljala, bila je više manje privatna  od  strane majstora Choi Hung Ki koji ima nesumnjive zasluge u širenju taekwondoa u svijetu. On je bio ambasador pa je putem svojih političkih mogućnosti propagirao taekwondo u Americi, Europi ali i Aziji.  Ta generacija koja je djelovala između 60 i 80 godina, poznati su kao veliki majstori od kojih su neki emigrirali iz Koreje.U ono vrijeme je bio je poznati diktator Park, zbog kojeg su neki emigrirali, ali to je njihova stvar. On je uspio podići Koreju na značajan nivo iako je bio diktator. Kada sam prvi put bio tamo oni su bili jako siromasni al za nekih deset godina mi smo bili siromašniji od njih, iako su i oni prošli Drugi svjetski rat kao i svi ostali. Dakle taekwondo, ovaj  koji je ponovno osnovan 1973 godine u Seulu a i onaj prvi je osnovan u Seulu pa je kasnije prebačen u Montreal, taj WTF je primljen 1980 godine u Moskvi u Olimpijski odbor, 1988 godine je bio demonstracijski na Olimpijadi, onda je sudjelovao na kasnijim Olimpijadama. Zadnji put u Australiji. Vjerovatno će bit, koliko ja imam informacije i u Kini.
Danas se  radi na  smanjenju antagonizma između Sjeverne i Južne Koreje, možda im se desi nešto što se desilo Njemačkoj, ali ja u to ne ulazim. Moguće je da u Kinu dovedu zajednički tim, tako da  taekwondo ima svijetlu olimpijsku budućnost.

Vi ste imali priliku da posjetite Koreu nekoliko puta. Možete li nam prenijeti neke Vaše utiske, nešto interesantno što bi moglo zanimati nas koji se bavimo taekwonodom? Njihov odnos prema tom sportu?

Vi bi se iznenadili. Taekwondo nije kod njih glavni  sport. Oni se dive Amerikancima, svemu što je američko, bejzbol...Jedno vrijeme su se bili okrenuli nogometu, i odmah su i  u tome bili uspješni.
Oni su bogata zemlja, imaju novac i mogu finansirati sport. Za taekwnodo su alfa i omega jer je jako teško dostići njihovu tehniku.

Je li taekwondo u sklopu  škole kao redovan predmet? Imate li tu informaciju?

Ne bih Vam znao tačno reći, ali znam da imaju razvijena dječija prvenstva. Imaju čak i dječiju federaciju koja broji na milione klinaca koji treniraju taekwondo. Za njih je to kao kod nas nogomet. Kod odraslih situacija i nije baš kako mi razmišljamo.

Možete li nam reći nešto o taekwondou kao olimpijskom borilačkom sportu? Šta je najviše doprinijelo da postane sastavi dio Olimpijade, osim tih nekih političih razloga?

Olimpijade su već nekih unazad 20 godina demonstracija političke prisutnosti. Olimpijada po mome, ne znam koliko danas zavređuju zdravo tijelo i zdrav duh, jer ko više  finansira taj se bolje prezentira. S tim se naravno neće mnogi složiti, pogotovo ustrojstvo Olimpijade jer političari žive od naroda a često puta su sami sebi dovoljni. Isto tako se i u sportu formira birokratija, kako na svjetskom planu, tako i kod  nas. Možda zakon o privatizaciji sporta koji se i kod nas radi, možda on nešto promijeni, uredi odnose. Bilo je priča o tome u košarci i nogometu, pogotovo u sportovima koji nose mnogo novca. Da li je poreznik iz svog džepa dužan izdvajti za profesionalizam takve vrste, gdje se drugi bogate a mi odvajamo iz poreza?
I ako sam ja bio taj koji je vukao prema Olimpijadi, jer sedamdesetih godina bilo je i teško zamisliti da ćemo i biti na Olimpijadi a 1988 smo sudjelovali. Dakle, bo sam jedan od onih koji je procijenio kuda, kako i čime doći na Olimpijadu. U biti 1988 godine u bivšoj Jugoslaviji nije bilo novaca za odlazak na Olimpijadu. Taekwondo je našao sponzora jednu koreansku firmu za cijelu jugoslovensku reprezenataciju. Sponzorstvo je iznoslilo 800 000 dolara. Kompetan avion je išao. Opremili su sve od cipela, odjeće, hotela. Sve je kompletno bilo finansirano. Dosta smo i dobre rezultate postigli, kao kompletan olimpijski tim, svi skupa. Međutim pitanje je kako bi otišli a da nije bilo tog finansiranja. Sama organizacija u Koreji, ti istočnjaci imaju smisao za te masovne igre pa recimo, vidjeli smo one neke scene na stadionu kako je  u Sjevernoj Koreji kada dolaze neki političari. To su isto sposobni napraviti i južni Koreanci s tim da su oni s obzirom na američki kapital koji je uložen odskočili. Oni više nisu siromašni a Sjeverna Korea je tamo gdje je i bila. U tom smislu za taekwondo postoji svijetla budućnost jer svijet postaje sve manji, u Europi se brišu  granice. U svijetu se također globalno misli i radi. Sport ima velike šanse neovisno o politici, iako politika u svakom lokalnom području vodi glavnu riječ jer se ljudi ne mogu drugačije organizirati osim kroz politiku i stranke. Ono što mi mali ljudi možemo učinit jeste baviti se zdravim sportom bez obzira na olimpijske i druge medalje, jer olimpijski, svjetski i europski prvak je samo jedan. Pitanje je zbog čega se ovi drugi bave ako je samo jedan prvak? A mi znamo zašto. Zbog razvoja tijela i duha što je i osnovni motiv taekwondoa. Pa ako je to osnovni motiv onda svako ima razloga za vježbanje. Kad bi to samo bila medalja, onda ja sumnjam u opravdanost vježbanja.

Već nam je poznato da je Bruce Lee vježbao nožnu tehniku taekwondoa. Jeli Vam poznato da je i Muhamed Ali vježbao ručnu tehniku taekwondoa?

Ja imam podatak da je dobio crni pojas iz taekwondoa.

Već smo razgovarali  o Chuck Norisu. U Vašoj knjizi sam vidio sliku sa njim...

1974 godine kada sam bio na prvom ITF prvenstvu koje je zapravo zakasnilo, jer ITF je osnovan 1966 a WTF 1973. ITF nije održao Svjetsko prvenstvo 7 godina dok je WTF  to učinio odmah. Glavna tehnička snaga u to vrijeme, van Koreje bila je u ITF-u. Na tim prvenstvima smo se vidjeli sa mnogim majstorima a ne samo sa Chuck Norisom. Medutim oni su vrlo brzo razvili svoj biznis, i vrlo brzo postali svako svoja škola. To je ustvari bila vojna škola Oh do kwan. Medutim danas je teško reci da je to Oh do kwan, jer ti ljudi koji su se davno maknuli iz vojske i napravili svoj vlastiti biznis u taekwondou, oni rade svoj posao da bi zaradili na tome. To se može u Americi, jer je život tako organiziran. A kod nas se još uvijek ne zna da li je nešto profesionalni sport ili nije. Kod nas je se još uvijek ne zna razlika između amaterizma i onoga što nije amaterizam. Kod nas još uvijek ne znaju ni u saboru odlučiti da li će biti ovako ili onako. Sve je nedorečeno. Predlaže se taj novi zakon, ali poznavajući stranačko nadmetanje u saboru, ja čisto sumnjam da o tome odlučuju stručnjaci. O tome odlučuje glas pripadnosti stranci.

Koliko je taekwondo popularan u Hrvatskoj? Kako je organizovan?

Ja mislim da je taekwondo najpopularniji borilački sport u Hrvatskoj, uključujući i stare sportove. Ne ističem da je to neka veća vrijednost ali jednostavno je to sad tako. Box je na neki način starosjedioc ovdje a tu je također i hrvanje. Međutim sumnjam da se danas hrvanjem i boxom bavi toliko ljudi koliko se bavi taekwondom a kad bi se spomenuli i svi ostali borilački sportovi zajedno, karate, kung fu bilo bi tu puno više.

Koliko je taekwondo medijski zastupljen? Da li je dovoljno popularan u medijima?

Ja mislim, sad ću se zamjeriti i medijskim ljudima, ali što je više reklama i medijskih igara to manje duha taekwondoa. Odgojni sport je u suprotnosti sa komercijalnim sportom, u kojem vladaju pravilia biznisa a ne pravila etike.

Koliko ste upoznati sa taekwondom u BiH?

Sada nisam dobro upoznat, ali jedan sam od prvih koji je u bivšoj Jugoslaviji dolazio u BiH, koji je pomagao da se pokrene Savez. Jedan od jačih suradnika, prije rata mi je bio Anton Marač iz Dervente. U Derventi je sad tako kako znate i to ne bi komentirao. On je sada u Zagrebu. Čuo sam da u Bosni postoji Savez koji se sastoji od  entiteta. Međutim, slušajući o Dejtonskom sporazumu, pretpostavljam da to nije ništa bolje nego u glavnoj politici, gdje čak ne presuđuju glavni u entitetima već neki arbitri iz vana koji su po mom mišljenju, usudim se to i reći krivi za sve što se dogodlilo.

Nama je čast da nam Vi kažete Vaše mišljenje o našem treneru Ahmetu Dileku?

Ja Ahmeta vidim u posljednje vrijeme na natjecanjima i vidim da ima vrlo dobro pripremljene natjecatelje, da je posvećen tome, da od srca radi. Znate, u taekwondou se mora raditi iz srca i onda to ima smisla. Ako se radi samo zbog toga, da bi zaradili nekakve novce, to vrlo brzo prestane ako se pokaže bolja prilika. Ja mislim da ove koje imamo priliku momentalno vidjet u BiH a ne samo Ahmeta, imaju jako dobru startnu osnovu i da će ova generacija, koji su sada klinci biti jako dobri i zapaženi borci.

Za kraj, ako možete da nam opišete ukratko jednog dobrog taekwondo borca, trenera i kvalitetnog sudiju?

Spomenuti ću Vam jednog jako velikog talenta, koji se kod nas nažalost ugasio. To je bio Jurilj Dragan. Što se tiče trenera, ima ih više i bilo bi nekorektno kada bih nekog izdvojio. Što se tiče sudaca, ja sam prvi stvorio sudačku organizaciju al odavno se više ne bavim suđenjem. Za sudca je najvažnija etika, da ima vrlo visoki nivo etike u sebi i važno je da dobro poznaje tehniku i to ne samo teoretski. Bilo bi dobro da je prije bio borac jer onda može osjetiti kad boduje što je udarac. Za trenera nije toliko bitno da je bio vrhunski borac ali i trener je morao osjetiti taekwondo. Taekwondo se sastoji od 4 dijela: borbenog, forme, samodbrane i osnovne tehnike... Dakle to je jedan krug i sve te 4 tehnike se međusobno nadopunjuju. Ne može se samo jedan dio vježbat jer onda ste preusko usmjereni.

Koje su po Vama najuspješnije taekwondo nacije u svijetu?

Prvi su Koreanci, jer kod njih se formiraju sva pravila i onda je logično da taj sustav odgovara najbolje njima i tome slučaju oni imaju prednost. Tu su i arapske zemlje, Istok, zatim Juzna Amerika, Meksiko, Španjolska koji su vrlo temperamntan narod zatim Rusi koji nigdje ne dolaze nespremni itd...

 

Tekst obradila: Arma Muharemović